KOMADIĆI IZ TISKA

OVA JE PREDSTAVA, ČISTO, PUNOKRVNO KAZALIŠTE

Anđela Trampus, port.hr

Ništa manje fascinantan nije Boris Svrtan na sceni. Sam s tek nekoliko rekvizita i svojom beskrajnom vještinom i snagom on je čas Vlado Gotovac, čas igra likove iz njegove okoline, unijevši u prekrasne, ali ozbiljne i dirljive stihove dašak glumačke igre koja oduševljava, i često baš kada treba, nasmijava. Od trenutka kada je stupio na scenu do trenutka kada je s nje otišao publika ga je bez treptaja upijala u jednom dahu, a pljesak po završetku izvedbe uporno nije prestajao. To i oduševljeni komentari pri izlasku iz dvorane govore o jednoglasnom emotivnom doživljaju koji se te večeri dogodio u dvorani Histriona – glumac zna da je uspio kada publika osjeća svaku njegovu emociju, svaku njegovu riječ, a njegov zanos i njegova snaga pršte u svim smjerovima i neuhvatljivi su. Koliko su riječi Vlade Gotovca u svojoj moći i ljepoti odzvanjale prostorijom, toliko se glumac/redatelj Boris Svrtan savršeno mogao mjeriti s njima i prenijeti svoju poruku, svoju namjeru. U odličnoj kondiciji, u sat i pol izvedbe prošao je djetinjstvo, odrastanje, zrelu dob, zatvorske godine, stvaralaštvo te predratnu i poslijeratnu borbu čovjeka kojeg moramo pamtiti, jednakim žarom i jednakom strašću u prvih i u posljednjih pet minuta predstave. Te značajne večeri Hrvatska se prisjetila, ako je ikada zaboravila, da ima uzor u velikoj ličnosti i jednog velikog glumca i umjetnika kojemu se moramo diviti, a savršenstvo tog spoja imamo čast gledati na histrionskoj pozornici.

Ova je predstava čisto, punokrvno kazalište, s porukom ljubavi, duhovnosti, zajedništva i razumijevanja različitosti, pravde i iskrenosti, a protiv mržnje i netolerancije za koje je Gotovac bio lažno optužen. Ovo je predstava o pronalaženju i čuvanju vlastitog identiteta, o borbi za svoje ideale, o pobjedi duha nad ubojicama vječnosti. Iako samog sebe naziva idiotom vječnosti, Gotovčeve riječi i poruke nikada neće nestati, kako se boji u jednoj svojoj pjesmi, jer će uvijek biti onih poput njega koji će ih razumjeti. Nažalost, uvijek će biti i onih koji vladaju lažima i zatiranjem slobodne volje, ali zato povijest ima učitelje poput ovog izgubljenog pjesnika s tragičnom sudbinom...

STRASTVENI BORIS SVRTAN U MONODRAMI O VLADI GOTOVCU

Denis Derk, Večernji list

Iznimno je strastveno glumac Boris Svrtan praizveo monodramu posvećenu Vladi Gotovcu "Moj slučaj" u Histrionskom domu. Publika je glumca koji je i režiser i dramaturg pozdravila srdačnim pljeskom.

Iznimno strastvena dva školska sata glume priuštio je Boris Svrtan brojnoj publici na sinoć održanoj praizvedbi monodrame “Moj slučaj“ posvećene Vladi Gotovcu u Histrionskom domu. U monodrami je iskorišten izbor iz Gotovčevih zapisa i stihova koji je još prije petnaestak godina sačinio spisatelj Čedo Prica. Svrtan je dopunio Pricu, a onda i Gotovca vlastitim viđenjem njegova života. Ispravno je uočio da je riječ o izmaštanom junaku kojeg ovaj narod nikako ne smije zaboraviti. Svrtan je potpisao dramatizaciju i režiju, ubacio u predstavu i likove Tita, Miloševića, Tuđmana pa i Hitlera, sjajno iscizelirao čak i Krležine kajkavske stihove te stvorio punokrvnu predstavu kakva se ne rađa često.

A samog Gotovca, pametnog čovjeka koji je organski smetao baš svakom režimu u kojem je živio, Svrtan je oslikao klovićevskom minucioznošću podignuvši mu trajni spomenik predstavom koja je teroristički direktna i eksplozivna čak i za ovu bombastičnu hrvatsku zbilju u kojoj se ponavljaju stari sukobi i iskapaju novi. O Gotovcu se stalno pričalo da su mu i proza i poezija hermetične, dok Svrtan takve tvrdnje demantira monodramom u kojoj mu je podršku pružila supruga Nina Erak-Svrtan kao asistentica i u kojoj se mogu čuti glasovi Petre Svrtan kao Gotovčeve kćeri Ane koja je došla na histironsku premijeru, i Ivana Čuića kao žandara koji je simbol svih policijskih anonimaca koji su od jedne nježne pjesničke imotske duše uporno htjeli stvoriti strašnog ustašu. I na Gotovčevu i našu sreću, nisu uspjeli.